Uvijek sam imao nekoliko dobrih drugara koji bi me posjetili i zapalili svijeću na grobu, zasadili cvijeće da otjeraju uspavani smrad čamotinje i dozovu pčele da me zujanjem krila iz vrtloga svijesti izbavljaju.
Prije neki dan je Džesika, oko plavih očiju stavila plavo i plavu kosu pustila da se vijori na vjetru. Ona u grudima nosi moje srce. Da li zna, kad me vidi, ovakvog bez očiju, da ipak toplo gledam u nju? Ovim košćatim rukama joj šaljem signale da svako godišnje doba isto doživljavamo.
Njen sanduk je ipak duži, nada mnom se izvije kao odbojkaška ekipa u napadu na mreži. Ipak je u visini, a ovako kako su me spustili nebo nikada ne nestaje. Tjeme mi je još uvijek okrenuto ka sjeveru međutim još koji duži period ekstremnih razlika u vremenu, skroz će se osamostaliti.
I? Kakav je osjećaj biti mrtav?
Pa mogu ti reći da je poprilično živahan 🙂
Kažu da svako treba bar 15 min na dan da misli o smrti😀
Sanjao ili si samo počeo pisati?
Poeovski je lijepo😌
Samo počeo pisati, u ovom snu koji sanjamo otvorenih očiju 🙂
Fala 😊